Ljudi / Priroda

Ljudi Dinarida

Specifičnost Dinarida ne čini samo priroda, već i ljudi koji od praistorijskih vremena žive na tom prostoru. 70 000 arheolaških lokaliteta i građevina, nijemi su svjedoci različitih epoha, kultura i civilizacija, koje su se smjenjivale ovdje od Brozanog doba, Antičke Grčke, Rimskog carstva, Vizantije, Mletačke Republike, Osmanlijskog carstva, Austrougraske… Ovaj region svijeta oduvijek je bio mjesto spajanja i razdvajanja različitih kultura Evrope, što je rezultiralo stvaranjem tri glavne religije. Na trenutke povezujuća, na trenutke razdvajajuća, ova kulturna raznolikost je takođe jedna od mnogobrojnih zadivljujućih obilježja Dinarida. Ipak, ono što je identitet, kulturu i život na ovom prostoru oblikovalo više od velikih svjetskih civilizacija i religija, jeste priroda. Život na spoju visokih kraških planina i mora, kroz vjekove izgradio je poseban tip ljudi - Dinarski. Da bi preživjeli , morali su da žive u neraskidovom skladu sa prirodom. Ribarsto, stočarstvo, tradicionalni zanati i vještine na ovim prostorima primjeri su održivog načina življenja i poštovanja prirode. Zato je danas ovaj predio toliko i očuvan, jer da bi preživjeli, ljudi su morali da poštuju i čuvaju prirodu oko sebe. Međutim, težak način života doveo je iseljavanja velikog broji stanovnika sa područja Dinarida. Oni koji su ostali, danas žive na jednom od prirodno najočuvanijih prostora Evrope. To je prilika i veliki potencijal da kroz spoj poljoprivrede i turizma budi uspješni primjeri razvoja lokalnih područja. Dinaridi su primjer da u svijetu još uvijek postoje područja gdje se ukus i način pripreme ljekovitog bilja, mesa, sira, ribe, vina, meda, maslinovog ulja i ostalih darova prirode nastalih na spoju jedinog kraškog predjela u Evropi i Meditarana, nije mijenjao vjekovima.

Mirila

03/04/2017 -

Mirila su pogrebna spomen - znamenja uz velebitske puteve i staze. Nastajala su u razdoblju od 17. do 20. vijeka, a vezana su za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sastoje se od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih. Položeni se mrtvac „izmjerio“ po dužini tijela i mjera bi se „zabilježila“ s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo. Poštovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu

Stećci

03/04/2017 -

Srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima groblja "Steći" su vrlo jedinstveni komad kulturne baštine prekograničnih područja Bosne i Hercegovine, zapadne Crne Gore, zapadne Srbije i središnje i južne Hrvatske. Oni su nedavno određenI kao kulturne baštine UNESCO-a, ukupno  28 lokacija, na grobljima, koji datiraju od 12. do 16. stoljeća.

Kao što je proglašen UNESCO-a: "Steći uglavnom isklesani od vapnenca i imaju širok spektar dekorativnih motiva i natpisa koji predstavljaju ikonografske kontinuiteta unutar srednjovjekovne Europe, kao i lokalno prepoznatljive tradicije".

dokumenti

Katuni

31/08/2016 - National park Biogradska gora

Na prostoru stare Crne Gore u prošlosti najveći dio stanovništva bavio se stočarstvom, koje je bilo utkano u sve životne procese. U sklopu stočarskog života javljaju se specifična planinska naselja koja su od XII vijeka poznata pod nazivom katuni. Stočarska naselja katuni nalazili su se na padinama Bjelasice. Tu su stočari pravili svoje kolibe - stanove, kao i druge prateće objekte od drveta, gdje su boravili određeni dio godine. Stoka se prvo napasala u seoskom komunu, a zatim na planini od početka ljeta, kada je vegetacioni period najjači, pa sve do kraja avgusta, kada se vraćaju u svoja sela. Ljepota katuna je u njegovoj jednostavnosti i funkcionalnosti. Uz kolibe su podizani i drugi prateći objekti mljekari – manje zasebne kolibe koje služe isključivo za rad oko mlijeka. U njoj se kuvalo mlijeko razlivalo u kace, sirio i kupio skorup - kajmak. U zavisnosti od broja stoke postojali su i torovi ili priboji za ovce i posebno za goveda. Pravili su se od kolja i prošća koje je na vrhu oštro, pobodeno u zemlju, povezano sa prućem.

Idiličan katunski život (pun radosti i veselja), najbolje su znali oni koji su živjeli takvim životom. Djeca su se zajedno igrala, dok su se odrsli vrlo često u večernjim satima  u neku od koliba okupljali na sjednike. Tu su žene plele, prele i češljale vunu, a mladi igrali razne igre praćene pjesmom i pričom do zore. Oživljeni katuni u cilju razvoja turizma i turističke privrede privlače ljubitelje prirode, dok za one koji žele da se upoznaju sa tradicionalnim načinom života naših predaka, treba sačekati neka bolja vremena.

dokumenti