Mrki medvjed – priča o spasu prirode
29/08/2016 - Dinaridi
Mrki medvjed – priča o spasu prirode
Priča o spasavanju od izumiranja populacije mrkog medvjeda, mogla bi da bude priča o spasavanju svijeta prirode, makar u onom obliku kakav postoji danas. Svijet koji se usljed klimatskih promjena i nekontrolisane eksploatacije prirodnih resursa jako brzo mijenja. Ukoliko se nastavi postojeći trend, našim potomcima ćemo na “pametnim” telefonima pokazivati, kako je izgledao svijet koji smo potrošili u njihovo ime. Na tim slikama pokazivaćemo im, kako je izgledala najveća kopnena životinja u Evropi, Mrki medvjed (Ursus arctos). Objasnićemo im da je mrki medvjed bio jedan od najvrijednijih predstavnika biološke raznolikosti i imao važnu ulogu u njenom održanju. Nalazio na vrhu lanca ishrane, imao samo jednog prirodnog neprijatelja, koji je bio toliko moćan da ga je na kraju istrijebio. Taj neprijatelj zvao se čovjek. Ukoliko ne želimo ovakav scenario, zahvaljujući nevjerovatnoj regenerativnoj moći prirode, na vrijeme smo da spasimo preživjelu prirodu oko sebe. I mrkog medvjeda, kao jednog od simbola ljudskog uništenja prirode, koji je u Evropi skoro istrijebljen u prošlom vijeku. Ono što daje nadu jeste da uprkos nekontrolisanom ubijanju medvjeda i sistematskom uništavanju velikih šumskih površina, njegovog prirodnog staništa, najveća kopnena divlja životinja, koja je nekad bila rasprostranjena po cijeloj Evroaziji i Sjevernoj Americi, ipak je uspjela da preživi u pojedinim djelovima Starog kontinenta.
Značaj Dinarida
Područje Dinarida, uz Skandinaviju i Karpate, upravo je jedno od rijetkih u Evropi, na kojima je mrki medvjed uspio da opstane. I ne samo to. Krajem prošlog vijeka iz Slovenije i Hrvatske prenesene su porodice mrkog medvjeda u Italiju, Austriju, Portugal i zahvaljujući tome, oni danas postoje na području Alpa i Pirineja , gdje im je prethodno prijetio potpuni nestanak. Prednost dinarskog medvjeda, je njegova genetska predispizicija, koja se razlikuje u odnosu na Skanadinaviju i Karpate, što može biti, a praksa je to već pokazala, spasonosno za opstanak mrkog medvjeda u ostatku Evrope.
Projekat svjetske organizacije za zaštitu prirode WWF „Zaštićena područja za prirodu i ljude” , u okviru kojeg se sprovodi praćenje i zaštita mrkog medvjeda u Crnoj Gori i Srbiji, upravo je primjer kako se treba starati o ovoj zaštićenoj vrsti. Tim stručnjaka, predvodjen Duškom Ćirovicem, profesorom Biološkog fakulteta u Beogradu, na području NP Tara u Srbiji, sprovode ovaj projekat na terenu. Samo u ovoj godini markirano je devet medvjeda. Zahvaljujuci GPS ogrlicama, pratiće se njihovo kretanje: “Tokom naredne tri godine, koliko će trajati njihovo praćenje, očekuje se da će ogrlice poslati preko 40.000 preciznih lokacija (koordinata) što će nam omogućiti njihovo praćenje u realnom vremenu, a samim tim i bolje podatke o potrebama i prijetnjama ove zaštićene vrste“ – objasnio je dr. Ćirović.
Postavljene su i fotozamke radi praćenja prisustva medvjeda na hranilištima, procjene broja jedinki koje dolaze, njihovog uzrasta i učestalosti dolaženja.
Ova zaštićena vrsta najviše je ugrožena krivolom, što pokazuje i nedavni primjer , teško povrijeđene ženke mrkog medvjeda, koja je vukla metalnu sajlu koja je ugrožavala njen život. Ona je uspjela da se oslobodi iz ilegalno postavljene zamke u Bosni i Hercegovini, pri čemu je ozbiljno povrijeđena stigla do Nacionalnog parka Tara u Srbiji, gdje je tim prof. Ćirovića uspio da je locira i pruži pomoć. Nakon saniranja rane, medvjedici je postavljena ogrlica sa satelitskim odašiljačem, te je puštena u prirodu.
Dobra praksa sa područja NP Tara, u okviru ovog projekta iskoristiće se i na teritoriji Nacionalnog parka Biogradska Gora, u Crnoj Gori, kako bi se bolje proučilo kretanje ovih životinja i radilo na uspostavljanju ekoloških koridora na Zapadnom Balkanu.
Istina o medvjedima
Iako spada u red najvećih kopnenih mesojeda, i iako ima snažne očnjake i kratki probavni sistem tipičan za mesoždere, prehrana mrkog medvjeda sastoji se preko 90% od biljaka. Uprkos „lovačkim” pričama o ogromnoj veličini ove životinje, njegova visina ni kod najvećih primjeraka ne prelazi 150 cm , a težina varira od 100 do 150 kg., iako u izuzetnim slučajevima može dostići težinu od 300 kg.
Imao sam prilike da gledam trofeje mrkog medvjeda, kao primjere mrtve prirode, koji krase zidove organizacija za zaštitu prirode. Većinom je te trofeje pratila priča o “hrabrim” podvizima ljudi koji su iz hobija ubijali ove životinje. Prava istina, ipak je malo drugačija. Medvjed u prirodi bježi od čovjeka, kojeg zahvaljujući izuzetnom čulu mirisa može da osjeti na velikoj udaljenosti. Jedino je agresivna majka, i to kada su joj ugrožena mladunčad. I to su jedini primjeri kada medvjed napada čovjeka, kako bi zaštitio tj. zaštitila svoje mlade. Toliko o velikoj opasnosti od velike životinje, koja napada svog jedinog prirodnog neprijatelja isključivo zbog majčinskog instikta.
Kada čovjek shvati da ima samo jednog prirodnog neprijatelja, samog sebe, moraće da učini napor da spasi prijateljsku prirodu koja ga okružuje. U suprotnom, desiće se scenario sa početka priče - mrkog medvjeda umjesto u prirodi, gledaćemo samo na fotografijama.
Ljubiša Pejović, Parks Dinarides
