Novosti

/2018

Šasko jezero - primjer razvoja lokalnog ekoturizma (Projekat PA4NP)
18/05/2018

Krajnji jug Crne Gore, na samoj granici sa Albanijom , za vrijeme vladavine dva komunistička lidera  Josipa Broza Tita i Envera Hodže, bio je jedna od najtvrđih granica Evrope. Zahvaljujući tome, taj prostor ostao je skoro netaknut ljudskom rukom, na veliku radost prirode. Skoro četiri decenije nakon smrti dva komunistička vladara, htio sam da se uvjerim šta je ostalo od nekadašnjeg srednjovjekovnog centra ovog kraja, Šaskog jezera, koje je za razliku od susjednog Skadarskog jezera, i ne tako poznat toponim na turističkim mapama. Tabla je na kojoj piše Šasko jezeo - IBA (Importand bird area) područje, znak je da sam na dobrom putu. Nakon ogromnih zelenih prostranstava sa obje strane puta, nailazim na blago izvišenje, iza kojeg se krije moj cilj – Šasko jezero. Šasko jezero je manje jezero Dinarskog gorja, površine 3,6 – 5,3 km². Smješteno je na jugoistoku Crne Gore, 23 km od Ulcinja, u zaleđu dva bisera Južnog Jadrana – pješčane, 13 km duge Velike plaže i po ljepoti čuvenog riječnog ostrva Ade Bojane, na ušću rijeke Bojane u Jadransko more.

Na obodu jezera postoje dva objekta. Jedan napušteni, podignut u vrijeme bivše Jugoslavije i to za turiste - lovce iz Italije, koji su dolazili na jezero u lov na ptice. Drugi objekat je restoran “Šas”, čijeg vlasnika smo zatekli u čunu, tradicionalnom prevoznom sredstvu ovih krajeva, ispod terase restorana. Usljed velikih padavina , vodostaj je skoro, pa rekordno visok.” Sad se sve izjednačilo. Bojana, Šasko jezero i more su jedno”, kaže izlazeći iz čuna. “ Ja sam Alim. Poštovanje!”

Alim je nakon službe u Vojsci Jugoslavije u prošlom vijeku, karijeru nastavio kao zastupnik Kirbi proizvoda za Kosovo i Albaniju. Nakon menadžerskog posla, vratio se 2002. na svoje ognjište u okolini Šaskog jezera, gdje je uložio sav stečeni kapital.  Počinje da gradi svoj san. Prvo, otvara autentični restoran usadjen u stijenu na obodu jezera, zatim u istom stilu od kamena gradi četiri apartmana. Posjeduje i brod splav za 50 putnika za obilazak jezera, a na travnatoj zaravni ispod restorana ima  uredjene terene za rekreaciju, kao  i mjesto za kampovanje, koje svim turistima ustupa besplatno.

“Ako obratite pažnju, vidjećete da na jezeru nigdje nema smeća. Na proljeće upalim čamac i pokupim svaku kesu, bocu… Po deset vreća napunim! Meni turizam treba dje je čisto!

S ponosom navodi, kako sve radi u saradnji sa mještanima. Restoranska ponuda, zasnovana je onome šta otkupljuje od lokalnog stanovništva. U skladu sa tim ,u saradnji sa NVO Green Home,  u okviru Alimovog kompleksa, otvoren je  Info centar,  kako bi se zaokružila ponuda na mjestu, koje predstavlja turistički centar ovog kraja. Na policama Info centra izloženi su autentični suveniri iz domaće radinosti ljudi ovoga kraja. Molim Alima da stane kraj izloženih suvenira, kako bih napravio par fotografija. “Sa zadovoljstvom!” Nakon fotografisanja nastavljamo razgovor. Interesuje me kako turisti doživljavaju ovaj prostor.

“Ovdje turisti uživaju u prirodnim ljepotama i kulturnim znamenitostima, dolaze do novih saznanja iz istorije, upoznavajući  ljude i njihovu tradiciju. Zajedno sa istinski nezaboravnim doživljajem i emocijom u srcu, sa sobom odnesu  razne domaće proizvode karakteristične za Šasko jezero i okolinu – masline, maslinovo ulje i na bazi njega napravljene sapune, med, vino, sokove, džemove, suve smokve, kravlji i kozji sir i brojne rukotvorine zanatlija.”

Pojedini proivodi izloženi u Info centru, stekli su i internacionalnu slavu. Najbolji primjer za to jeste vino Status. Uzimam flašu vina Status, ne sluteći koliko priznanja krije:

- Velika zlatna medalja za vino Status na prestižnom kraljevskom ocjenjivanju vina Royal Wine Challenge, Beograd 2009.

- Velika zlatna medalja za vino Status Barique, Royal Wine Challenge, Prag 2010.

- Bronzana medalja za vino Status Barique, na najprestižnijoj svjetskoj manifestaciji ocjenjivanja vina Decanter, London 2014.

To je bilo više nego dovoljno razloga da što prije upoznam vlasnika proslavljenog vina. Po Alimovoj preporuci,  zaputih se  ka sjevernom obodu Šaskog jezera, iznad kojeg se izdiže Briska gora, iza koje se nalazi vinarija Milović, vlasnika Branimira Milovića, okružena vinogradima i plantažom mandarina. Branimira smo zatekli kako uz pomoć trogodišnjeg sina Marka, pravi “smještajne kapacitete” za svoj par vučjaka Boba i Laru.

“Napravismo boks sa ostacima drvene građe. Dovelu smo Bobu drugaricu Laru. Ne valja kad je neko sam”, kaže uz osmjeh Branimir, 45-ogodišnjak, koji je odlučio da ne napušta rodni kraj, već da životni put nastavi na porodičnom imanju.

“Dosta smo radili. Ajmo nešto da popijemo”. Uz čašu nagrađivanog Statusa, kreće i Branimirova priča. Sa ponosom ističe da je ovaj kraj već odavno poznat po dobrom vinu koje se pilo u diplomatskim krugovima i u Titovim vilama na Brionima još 60-ih godina prošlog vijeka. Povoljni klimatski uslovi, veliki broj sunčanih sati i plodno zemljište okruženo rijekom Bojanom, Šaskim jezerom i Jadranskim morem, od presudnog su značaja za kvalitet ovdašnjeg vina. Jednako su važni i porodično nasljeđe i domaćinova ljubav prema vinogradima, koji su primjenom savremene tehnologije, pretočeni u kvalitetna vina vinarije.

Branislav je naslijedio ovaj porodični posao od djeda i oca.  Prvi vinograd zasađen je 1968.godine. “Zadržao sam još preko 1 000 čokota loze, zasađenih 1968. i 1975”. Podigao je i nove zasade, pa vinogradi Milovića sada broje oko 18 000 čokota, uglavnom autohotonih  vinskih sorti “vranac” i nešto “kratošije”.

“Tajna kvaliteta je jednostavna. Za proizvodnju grožđa - kratka rezidna, smanjen, ali zato izuzetno kvalitetan rod. A za proizvodnju vina savremena tehnologija, uvezena iz Francuske.“

Ponudu vinarije čine vina: Codex, Status, Status Barrique, Status Reserve i Status Barrique – probirna berba. Godišnja proizvodnja je od 15 000 do 20 000 boca.

Razgovor prekida ćerka Milena koja usplahireno javlja da je Bobova drugarica Lara izašla iz boksa! “Djeca su mi mala. Malo sam kasno u to krenuo, ali sve stižem!”, dodaje Branimir.

Gosti vinarije će u društvu sa ovim pasioniranim vinogradarom obići vinograd, a potom u autentično uređenoj vinskoj konobi degustirati vina uz serviranu tradicionalnu mezu – pršutu, sir, masline i hljeb. U ponudi su i organizovani ručkovi sa čitavom paletom tradicionalnih kulinarskih specijaliteta: jela ispod sača, riblji specijaliteti, divljač, kačamak i autentično crnogorsko varivo – raštan. Vinarija može ugostiti do 120 osoba.Milovići gostima nude i smještaj – raspolažu sa jednim četvorokrevetnim i tri trokrevetna apartmana. U okviru kompleksa se nalazi teniski teren, a posjetioci mogu koristiti i bazen na terasi na krovu objekta, odakle se pruža pogled na imanje i okruženje vinarije.

O kvalitetu vina porodice Milović govori i to da se ona služe u brojnim luksuznim crnogorskim hotelima, potom restoranima, vinotekama, a mogu se osim u Info centru, kupiti i u velikim lancima trgovina. Osim u Crnoj Gori, ova vina su našla kupce i u regionu.

Numorni pregalac Branimir uz vinograd zasadio i 2 000 stabala mandarine i 240 maslina, i ima u planu gradnju uljare za maslinovo ulje. Imao bi Branimir još mnogo toga da ispriča, ali mene je čekala još jedna adresa, sa proizvodima iz Info centra.

Nakon pozdravljanja sa Branimirom, krećem ka Ulcinju, kako bih upoznao Eleonoru Redžepagić, kao primjer da su u jednakoj mjeri kao i muškarci sa Šaskog područja, uspješne i žene.  Eleonora je vlasnica firme “Ela magic”, koja proizvodi organske sapune od maslinovog ulja. Začetnik je proizvodnje sapuna hladnim postupkom, a među prvima u Crnoj Gori je počela da upotrebljava bilje kao dodatak sapunima. Vedra sredjovječna žena, živih očiju, dočekala me je ispred svoje kuće, koja ujedno služi i kao “fabrika” za proizvodnju prirodnih sapuna. U dnevnoj sobi ona je za ovu priliku marljivo po korpicama poređala paletu svojih umotvorina. Njene vrijedne ruke počeše da prikazuju svoje stvaralaštvo u obliku školjke, cvijeta, leptira,… prezentujući  svoju vještinu, znanje i maštovitost. Interesovalo me je kako je uopšte došla do ideje i recepture.

“Na bazi sopstvene recepture, koju sam usavršvala godinama, naučila sam da od maslinovog ulja, bez kuvanja, pravim sapune sa dodatkom kozjeg mlijeka, meda i bilja kao što su: lavanda, neven, ruzmarin, menta, žalfija, kopriva, cimet i kantarion. Pored toga, pravim i sapune sa dodatkom eteričnih ulja: lavande, mente, žalfije i ruzmarina. Ph vrijednost ovih sapuna, najbliža je onoj koju ima ljudska koža. Nemaju nikavo štetno dejstvo po okolinu i toliko zdravi da bi se maltene mogli jesti!”

Koristeći hladni postupak proizvodnje, kako bi sačuvala ljekovitost maslinovog ulja, Eleonora je sve specifičnosti prirode i ujedno prednosti ovog podneblja uspješno sakupila u svojim sapunima.

Na moje pitanje, koja je to tajna njenih sapuna, s osmijehom mi odgovara: “Tajna” je da brinem o kvalitetu svakog sastojka sapuna, pa proces njihove izrade može da započne tek nakon pažljivog odabira maslinovog ulja, kozjeg mlijeka i meda sa šaskog područja, a onda i bilja koje sama uzgajam, berem u prirodi ili nabavljam u apoteci. Veliku pažnju posvećujem kompletnom procesu proizvodnje kako bi sapuni bili što kvalitetniji, a potom dostupni u raznim oblicima i gramažama i na kraju što interesantnije upakovani u papirnim kutijama sa bar kodom”. Uzimam sa stola nekoliko sapuna upokovanih u juti i celofanu. “Ovo sve sami radite?” upitah. “Kad je obim posla veliki, kao npr. u jeku turističke sezone, svi ukućani priskaču u pomoć. Muž, svekrva i djeca. Ne bih mogla sama veliku količinu da proizvedem”.

Eleonora, koja je po struci ekonomski tehničar, kaže da nema nikavih problema sa prodajom, jer uspijeva da proda sve što proizvede. Najviše kupuju turisti, a redovne mušterije su i predstavnici ambasada u Crnoj Gori. Za pojedine od njih pravi sapune po želji po specijalnim recepturama. Brojni sertifikati koji krase zidove sobe, pokazuju kako autetnitčni sastojci ovog kraja, uz znanje i posvećenost radu i kvalitetu proizvoda daju pečat jedinstvenosti prirodnih sapuna od maslinovog ulja koje proizvodi Eleonora.

Nakon Eleonore, nisam mogao da odolim, a da se ponovo ne vratim Šaskom jezeru. Kao Talični Tom krenuo sam u susret zalazećem suncu, koje se obasjavalo u vodi jezera. Ispeo sam se na bivšu karaulu “Fraskanjel”, uživajući u fenomenalnom pogledu, kakav su ne tako davno mogli da imaju samo vojnici  graničari. Otvorio sam bocu “zlatnog” Statusa i nazdravio u znak dobrodošlice koju mi je ovaj kraj priredio. Shvatio sam puno značenje Alimovih riječi da svaki posjetilac sa ovog mjesta ode sa istinski nezaboravnim doživljajem i emocijom u srcu.

Ljubiša Pejović, Parkovi Dinarida